Proteklo razdoblje je bilo razdoblje iznimaka. Nisam vodio statistiku, ali rekao bih da sam se u možda 20% slučajeva ustao u 5:00. Niz je objektivnih razloga (jedno dijete se razboljelo, imali smo goste za vikend, trebalo je raditi do kasno), ali sigurno ima utjecaja i to da je početni entuzijazam i uzbuđenje oko toga da ću se probuditi u 5:00 polako nestao, pa sada treba više racionalne volje.
Ali ono što je dobro je što sam izgubio strah od ranog ustajanja i što posao koji bih inače radio navečer sad uglavnom prebacujem na jutro. Bilo da se dignem u 5, u 6 ili u 7, uvijek je prisutna odluka da navečer neću raditi (osim ako baš ne moram), već da ću radije ići ranije u krevet pa raditi ujutro. Prije mi je to bilo nezamislivo, a sad mi nekako dođe prirodno.
Pravilo kojeg se i dalje držim je da ne spavam manje od 6 sati, jer sam shvatio da u tom slučaju rano ustajanje postaje samo sebi svrha. Znači ako zaspem prije 11, ustajem se u 5. Ako zaspem poslije 11, onda si nadodam koliko treba da bude od prilike 6 sati sna. Jučer sam legao oko ponoći, pa sam se jutros digao u 6:00. Naravno, tim tempom ne bih dugo izdržao, težnja bi bila na to da preko tjedna liježem u 22:00 i dižem se u 5:00, pa vikendom malo nadoknadim.
Nema komentara:
Objavi komentar