Jutros mi se prvi put dogodilo da sam ugasio sat i vratio se u krevet. Namjera je bila da se probudim u 6:00, a umjesto toga ustao sam u 7:20 h. Najzanimljivije od svega je da se uopće ne sjećam toga da sam ustao iz kreveta, ugasio sat i vratio se nazad. Da mi žena nije rekla da je tako bilo, bio bih se zakleo da budilica nije uopće niti zvonila. Kako se uopće boriti protiv nesvjesnih radnji?
To je pretpostavljam rezultat više faktora. Manjak sna, relativno kasan odlazak na spavanje (oko 23:15 h), isprekidan san (djeca su nam malo prehlađena pa se ponoći bude, idu na WC, traže piti vode i sl.), kao i svijest o tome da je nedjelja i da realno nemam nikakvog neodgodivog posla za rano ujutro. Na misu ionako uvijek idemo poslijepodne.
Pa ipak, žao mi je što se nisam ustao kada sam planirao. Možda je dobro da mogu iz prve ruke usporediti kako to izgleda kada se probudim sat vremena prije djece i kada se ustanem praktički kad i oni, pa odmah od prvog udaha krene žrvanj tekućeg dana.
Sada jasno vidim: bolje je ustati se ranije.
Nema komentara:
Objavi komentar